Đuro Vidmarović: Moj peti nesuđeni „Aleluja“ posinak – Toše Proeski (1981. – 2007.)

Đuro Vidmarović: Moj peti nesuđeni „Aleluja“ posinak – Toše Proeski (1981. – 2007.) – makedonski anđeo

IZ KNJIGE U RUKOPISU „PREŽIVJETI PANDEMIJU I POTRES, A OSTATI UBROJIV“

Knjiga je posvećena makedonskom prerano preminulom pjevaču, Toši Proeskom

MOJ PETI NESUĐENI „ALELUJA“-POSINAK -TOŠE PROESKI (1981.-2007.) – MAKEDONSKI ANĐEO

Ovu knjigu posvećujem Toši Proeskom, prerano preminulom velikom glazbenom talentu koji je po-nikao u krilu plemenitog makedonskog naroda. Nisam pronašao na svemrežju i You tubeu njegov snimak pjesme „Aleluja“, ali siguran sam kako ju je pjevao. Osim ovoga razloga, još su dva koja su privukla moju pozornost gledajući video-materijale, foto-dokumentaciju i tekstualnu građu o njemu. Prvo što sam uočio bila je visoka nacionalna make-donska svijest i poštivanje materinskog jezika i kulturne baštine svoga naroda. Dobro je poznavao engleski jezik, dakako uz hrvatski i srpski, ali na svim javnim nastupima vidjelo se s koliko ljubavi govori materinskim jezikom. Time je podizao nacionalnu svijest svoga maloga i ugroženoga naroda. Toše može poslužiti mnogim hrvatskim pjevačima. Volio je svoj narod, a poštivao druge narode. Mi, Hrvati sjećamo se njegovih divnih pjesama izvedenih na hrvatskome jeziku, prijateljstva s hrvatskim kolegama.

Drugi razlog moga uvažavanje je Tošino javno i slobodno iskazivanje kršćanske vjere.

Dokaz ljubavi prema materinskom jeziku možemo pronaći na snimkama njegovih nastupa u Makedoniji, koji su sačuvani na You tubeu.

Tose Proeski – Tvoite baknezi na moite beli kosuli

(Zlatna Bubamara)

Todor Toše Proeski (Prilep, 25. siječnja 1981. – Nova Gradiška, 16. listopada 2007.) makedonski pjevač pop i narodne glazbe. Zvali su ga “makedonskim Pavarottijem“ i “makedonskim Oliverom Dragojevićem“

Predci Toše Proeskog su Cincari, čije je pravo prezime bilo Proja, koje je njegova obitelj promijenila u Proeski kako bi bilo u duhu makedonskog jezika. Toše je namjeravao vratiti svoje pravo prezime natrag, ali ga je u tome spriječila tragična smrt.

Cincari (možda prema arumunjskom ţinţ [cinc]), pučki balkanski naziv koji uglavnom odgovara učenome imenu Arumuni ili Macedorumuni, balkanska etnička zajednica. Održala se u malobrojnim skupinama u Grčkoj (os. Tesaliji i Epiru), Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj te u dijaspori, posebice u Rumunjskoj nakon I. svj. rata. Podrijetlo im nije precizno utvrđeno; prema jednoj bi teoriji (vjerojatnijoj) bili potomci onoga romaniziranog stanovništva Dacije koje se prije X. st. preselilo na jug, a prema drugoj potomci romaniziranih balkanskih starosjedilaca (što je manje vjerojatno jer danas žive pretežito južno od »Jirečekove crte«, do koje je tekla sustavna romanizacija). Govore arumunjskim narječjem rum. jezika s velikim brojem posuđenica iz grčkoga, albanskoga, turskoga i slav. jezikâ i tzv. balkanskih jezičnih značajki; mnogobrojna su narječja arumunjskoga (kao sredstvo mjesnoga unutarnjeg sporazumijevanja), uz vladanje jezikom oko-line u kojoj su živjeli. Među urbaniziranim Cincarima na Balkanu prevladava grč. jezik (kao jezik kulture), pa ih negdje i zovu Grkovlasima. Pripadaju pravoslavlju. – Od bizantskih vremena dio Cincara bavio se transhumantnim i polunomadskim stočarstvom te prijevozništvom na velike udaljenosti. Izvan stalnih staništa stanovali su u šatorima od pusta, prerađivali drvo, kožu i vunu i razmjenjivali svo-je stočarske proizvode za poljodjelske, živjeli su u proširenim patrijarhatskim obiteljima. Postupno su se raslojavali te kulturno, etnički i jezično asimilirali. Gradski stanovnici bili su ponajprije obrtnici (obradba kovina, posebice izradba filigrana; zidarstvo, osobito mostogradnja) i trgovci. Udruženi u trgovačka društva sudjelovali su u razgranatoj eur. trgovini. Bavili su se uz to također novčarskim i bankarskim poslovima; štedljivost je bila jednom od osnovnih cincarskih osobina.

Ime su dobili od južnih Slavena, a ono se prvi put spo-minje 1718. Posebne su njihove skupine Kucovlasi (Karaguni) i Arvanitovlasi (Faršerioti), s osebujnim etničkim obilježjima. Zajednička prošlost Grka i Cincara (Arumuna ili Macedorumuna), pod stoljetnom osmanskom vladavinom, stvorila je simbiozu, tako da je u nekim krajevima ime Grk gotovo sinonim za Cincara. Njihovi bogati trgovci i novčari smatraju se Grcima i daju znatne svote za podizanje grčkih škola i njegovanje grčke prosvjete. Najnapredniji njihov grad bio je Moskopolje (VOS-KOPJE), nekad čuveno trgovačko središte, osobito u XVIII. st., koje je povezivalo Makedoniju, Epir i Albaniju s Venecijom i Austrijom. U pol. XIX. st. bilo ih je približno 600 000, a prema službenim statistikama u Bugar-skoj ih je 1926. bilo 1550, u Grčkoj 1928. 19 672 (prema procjenama 1930-ih – oko 300 000!), te u Jugoslaviji 1921. oko 9000, a 1948. oko 10 000, od toga u Makedoniji 9.508. U Albaniji ih je donedavno bilo 15 000. Pritom valja imati na umu da se službeno najčešće nisu izjašnjavali kao pripadnici posebne etničke skupine. Nakon I. svjetskog rata izloženi su snažnoj etničkoj i kulturnoj asimilaciji okolinama u kojima žive. Okolni narodi nazivaju ih Vlasima, a učeni je naziv za njih Aromunji.

Jedan od najpoznatijih suvremenih Cincara je poznati glumac Taško Načić, a po riječima predsjedništva društva Lunjina, Dimitrije Nikolajević, to je bio i naš tragično poginuli makedonski pjevač Todor Proja, poznatiji kao Toše Proeski. Otac Majke Trezije-Svete Terezije od Kal-kute, Nikolë Bojaxhiu, bio je cincarskog podrijetla, također Mihajlo Pupin, Branislav Nušić, Jovan Sterija Popović, Nikola Pašić, Aleksandar Cincar-Marković, Predrag Miki Manojlović, Toma Fila, Maja Odžaklijevska, Gordan Kičić, Koča Popović. Od Hrvata cincarskog su podrijetla bili pored Josipa Runjanina, skladatelj hrvatske himne i skladatelj Marko Tajčević (otac naše profesorice latinskog jezika, Lade Tajčević).

Citiranje:
Cincari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=11879

Cincari u srpskoj tradiciji - Fondacija Srpski legat

Cincarska prijetolnica: Moskopolje 1742,

gravira Hristofora Žefarovića

***

Toše Proeski je od ranoga djetinjstva pokazivao ljubav prema glazbi. Glazbeni talent naslijedio je od oca Nikole i majke Domenike. Glazbeno obrazovanje dobio je u muzičkoj školi, te na skopskoj Muzičkoj akademiji. Do diplome su mu nedostajala samo dva ispita. Te ispite planirao je položiti na proljeće 2008., a najviše ga veselio diplomski rad – cjelovečernji klasični koncert. Glazbennim finesama podučavao ga je profesor William Riley u New Yorku, gdje je išao na glazbeno usavršavanje. Kod istog je učitelja svojedobno išao i Luciano Pavarotti.

Na prvom nastupu, kao desetogodišnjak, pjevao je “Ave Mariju” i ostavio publiku bez daha. Studirao je solo pjeva-nje i bio je jedan od najboljih studenata. Karijeru pop pjevača počeo je s 15 godina, kada je sudjelovao na festivalu “Makfest”. Godinu dana poslije počinje glazbenu surad-nju s Grigorom Koprevom, što se pokazalo dobitnom kombinacijom. Pjesme “Usne na usnama” i “Sunce u tvojoj zlatnoj kosi” otvaraju mu vrata makedonske glazbene scene. U vrlo uspješnoj 1999. godini, izdao je prvi album, Negdje u noći, i održao svoj prvi samostalni koncert. Usprkos tomu što je nizao uspjehe, ostao je skroman. Kako je počeo pjevati u tinejdžerskoj dobi, obožavatelji su ga zasipali plišanim igračkama, kojih je imao napretek, pa je jednu posebnu sobu u svojoj kući u Kruševu imao samo za njih. Njegova je rodna kuća, zahvaljujući njegovoj popularnosti, postala turistička atrakcija. Pobijedio na međunarodnom glazbenom festivalu “Slavjanski bazar” u Bjelorusiji 2000. godine.

Godine 2002., kreće na turneje izvan granica Makedonije. Velike uspjehe ostvaruje i u Hrvatskoj. Glazbeni kritičari su ga nazivali pjevačem anđeoskog glasa. No, veliku popularnost nije stekao samo iznimnim glasovnim mogućnostima. Tako je 2003. godine dobio humanitarnu nagradu Majke Tereze za svoje brojne humanitarne nastupe. Kao UNICEF-ov veleposlanik dobre volje pomagao je djeci. Njegova pjesma “This world”, snimljena 2004. postala je UNICEF-ova himna.

Još veću slavu stekao je nakon nastupa na Eurosongu 2004. u Turskoj s pjesmom “Life”, gdje je osvojio 14. mjesto. Mnogi se makedonski pjevači na makedonskom natjecanju za pjesmu Eurovizije nisu ni prijavili, uvjereni u Tošinu pobjedu, dajući mu time iznimno priznanje kao pjevaču.

Na hrvatsko tržište probija se 2004., zahvaljujući suradnji s Tonijem Cetinskim, s pjesmom “Lagala nas mala”. On ga je pozvao i da mu gostuje na turneji. Sve popularniji postaje izdavanjem albuma na hrvatskom jeziku „Dan za nas“, čime je dobio priliku da se čuje u hrvatskom eteru. Hrvatska publika brzo ga je prihvatila i zavoljela, a najbolji pokazatelj je izbor prema kojem je Toše Proeski izabran za najboljeg hrvatskoga pjevača i izvođača, iako nije hrvatskog podrijetla. Imao je četrdesetak pjesama na hrvatskom jeziku i 40 tisuća prodanih albuma u Hrvatskoj u posljednje dvije godine. Jedini je inozemni pjevač, koji je osvojio glavnu nagradu Hrvatskog radijskog festivala. Nakon pobjede na HRF-u rekao je, da mu nagrade nisu važne, već da pjeva za publiku: »Ljubav, tolerancija i to da svoj život živimo kao da ćemo živjeti milijun godina, to nas činu ljudima». Imao je velike hitove u duetima sa srpskom pjevačicom Gocom Tržan, čuvenom makedonskom romskom pjevačicom Esmom Redžepovom, hrvatskim zvijezdama, Tonijem Cetinskim i Antonijom Šolom, koja je za njega napisala i možda njegov najveći hit “Srce nije kamen”. To je bila najizvođenija skladba na hrvatskim radijskim postajama 2006. godine. Posljednjih godina je trijumfirao na brojnim festivalima u državama bivše Jugoslavije. Toše nije nikad zaboravio svoje make-donske korijene, a makedonskoj narodnoj glazbi posvetio je album Božilak (duga), gdje je najdojmljivija izvedba pjesme “Zajdi, zajdi, jasno sonce“.

Toše Proeski poginuo je u prometnoj nesreći 16. listo-pada 2007. u 26. godini života oko 6:20 sati kod Nove Gradiške na putu iz Skopja prema Zagrebu. Naime, njegov prijatelj i vozač, 32-godišnji Georgij Georgijevski, izgubio je kontrolu nad osobnim automobilom i udario u teretni kamion. Toše je smrtno stradao na licu mjesta, zbog ozljeda vratne kralježnice. Njegova menadžerica, 49-godišnja Ljiljana Petrović, zadobila je lakše tjelesne ozljede a vozač teže tjelesne ozljede. U trenutku sudara, svi su spavali, uključujući i vozača. Prema prvim informacijama nisu bili vezani zaštitnim pojasevima, no to se kasnijim službenim vještačenjem demantiralo. U sudaru se nisu aktivirali zračni jastuci.

Makedonska televizija prekinula je emitiranje programa, kako bi objavila vijest o njegovoj smrti. U toj je zemlji, 17. listopada proglašen danom žalosti. Koliko je bio cijenjen u domovini govori podatak da je Predsjednik države nakon vijesti o pogibiji dao izvanrednu izjavu, te se uputio na trg i zapalio svijeću. Isto je učinio i premijer. Predsjednik parlamenta kroz suze je priopćio javnosti o odgodi rada parlamenta, a svoju izjavu za javnost dao je i poglavar Makedonske Pravoslavne Crkve. Svi su makedonski kafići, radijske i televizijske postaje spontano puštali samo njegove pjesme.

Svoj je posljednji intervju dao večer prije pogibije, u emisiji “Vrteleška” Vesne Petruševske, u kojem je između ostalog iznio i svoje planove u budućnosti, koji se igrom sudbine neće moći ostvariti. Sama voditeljica istaknula je da je Toše bio nešto najbolje što je Makedonija imala u posljednjih 50 godina i da je cijela država s nevjericom primila tragičnu vijest, te da su gotovo svi građani odmah po primitku vijesti, došli mu iskazati počast paljenjem svijeća u Skopju i Kruševu.

Toše je ispraćen 17. listopada uz nazočnost obitelji te mnogobrojnih štovatelja, prijatelja i glazbenih suradnika iz cijelog prostora ex-Jugoslavije.

Tose Proeski <3! | In loving memory of Tose Proeski | Pinterest | 3)

Na današnji dan nas je napustio Todor Toše Proeski (VIDEO ...

Toše kao dječak i kao velika pjevačka zvijezda

Zbog čega posvećujem ovu knjigu upravo Toši Proeskom? Nije pjevao „Aleluju“, ako jest nisam ju vidio na You tubeu. Ali siguran sam da je poživio kako bi bila na njegovome repertoaru. Toše se nije stidio staviti oko vrata kršćanski križ kao oznaku svoje samobitnosti. Nosio ga je tako da bude vidljiv snimateljima i kamerama. I ne samo križić, Toše je imao smjelosti tijekom nastupa u Hrvatskoj staviti oko vrata krunicu. Doista veći kompliment našem narodu nije mogao dati. Kako zaboraviti ovu činjenicu? Tužan sam što je poginuo u zapadnoj Slavoniji koja je i moj zavičaj. Neka mu je vječna slava i hvala.

Toše je bio Božji glasnik i samo je Njemu poznato zbog čega ga je vratio u svoju slavu. U Makedoniji je nastala ideja među njegovim obožavateljima kako bi ga trebalo beatificirati – sancto subito. Bilo je to izvan kanonskih okvira dakako, ali danas se o tome može razmišljati. Ne znam kanon Makedonske Pravoslavne Crkve, ali ako postoji kao kod nas, status „sluga Božji“, tada bi ga zaslužio Toše Proeski. Njegov grob je postao mjesto štovanja i hodočašća. Narod ga nije zaboravio. Uljudno molim Njegovo Blaženstvo, mitropolita Stefana, poglavara MPC, neka ovaj prijedlog koji sam iznio uzme bona fide, a ne kao miješanje u tuđe crkvene poslove.